Znanost

Nova studija: vodljivost u dubini mogla bi objasniti magnetska polja Urana i Neptuna

Računalne simulacije upućuju da bi električna vodljivost koja raste s dubinom mogla objasniti nagnuta magnetska polja Urana i Neptuna; promjene polja za sada nisu opažene.

Neptun na crnoj pozadini, snimka sonde Voyager 2
Ilustracija: Neptun, snimka sonde Voyager 2 (NASA); u članku se spominje i Uran Foto: NASA / Unsplash · Unsplash licenca

Istraživači predvođeni Sveučilištem Texas u Austinu objavili su u časopisu Communications Physics računalne simulacije koje, prema njihovim navodima, mogu objasniti neobična magnetska polja Urana i Neptuna, piše ScienceDaily 15. studenoga 2026. Vodeći autor rada je Chi Yan s Jackson School of Geosciences Sveučilišta Texas, a sudjelovali su i istraživači s UCLA-e, londonskog Imperial Collegea te Sveučilišta Northumbria. Tom Stallard sa Sveučilišta Northumbria, koji vodi kampanju promatranja teleskopom James Webb, pregledao je rad. Priopćenje Instituta za geofiziku Sveučilišta Texas objavljeno je 3. studenoga.

Što su pokazale simulacije

Sonda Voyager 2 izmjerila je polja tih dvaju planeta osamdesetih godina. Dipol (os magnetskog polja) Urana nagnut je oko 59°, a Neptuna oko 47°, dok je kod Zemlje oko 11°. Tim je izradio računalne modele dinama, to jest procesa kojim kretanje vodljive tvari u unutrašnjosti planeta stvara magnetsko polje. U modelima električna vodljivost raste s dubinom, moguće zbog raspadanja vode na ione. Takvi modeli, navodi priopćenje, mogu reproducirati neuobičajena polja koja je izmjerio Voyager 2. U nekim razdobljima nagib bi se, prema modelima, mogao promijeniti za desetke stupnjeva u nekoliko desetljeća, a u drugima samo neznatno. Za usporedbu, nagib Zemljina polja pomakne se za oko jedan stupanj u 50 godina. Zemljino polje nalikuje štapićastom magnetu s jasno određenim sjevernim i južnim polom, a stvara ga strujanje rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri. Polja Urana i Neptuna, prema mjerenjima Voyagera 2, vrlo su neuređena. Ta su dva planeta oko četiri puta šira od Zemlje i nazivaju se ledenim divovima; smatra se da sadrže vodik, helij, vodu, amonijak, metan i stijene, no točan sastav nije poznat.

Što još nije potvrđeno

Predviđene promjene dolaze iz modela, a ne iz mjerenja: promjene polja nisu opažene. Infracrvene snimke polarne svjetlosti sa svemirskog teleskopa James Webb (JWST) još se analiziraju, a rezultata za sada nema. Oblik i struktura polarne svjetlosti mogli bi, prema priopćenju, pokazati je li se dipol pomaknuo. Istraživači žele spojiti snimke polarne svjetlosti JWST-a, magnetske podatke Voyagera 2 i simulacije dinama kako bi procijenili današnju konfiguraciju polja te ističu da su za razumijevanje unutrašnjosti ledenih divova potrebne dodatne misije.

Izvori

Uočili ste pogrešku u članku? Javite nam. Kako ispravljamo greške.